Brownfield u Banjaluci
Značaj i značenje brownfield prostora za urbanu istoriju i memoriju grada Banjaluke.
Brownfield lokacije u Banjaluci su zapušteni i neiskorišćeni industrijski i vojni kompleksi, zapušteni i napušteni objekti javnih ustanova (bolnica, zatvora, škola, domova kulture, mesnih zajednica i sl.), stanovanja, kao i zapušteni prostori železnica, komunalni objekti, ali i zapuštene pejzažno-arhitektonske strukture. Industrija je bila prioritetna privredna grana u Bosni i Hercegovini (od 60 – 90-tih godina prošlog veka), a Banjaluka sa Mrkonjić Gradom i Prijedorom, izrazito industrijska regija i grad. Radnička klasa je formirana od nekadašnjeg seoskog stanovništva iz bliže i dalje okoline. Pored velikog udela porodica industrijskih radnika u stanovništvu Banjaluke, takođe je zavidan procenat pripadao porodicama vojnih lica. Čitavi kvartovi i stambena naselja, opremljena svim pratećim sadržajima stanovanja (društvenog standarda), namenski su izgrađeni za pomenute kategorije stanovništva (naselja Borik, Mejdan, Starčevica,…). Taj proces je bio gotovo sinhronizovan sa još jednim važnim procesom lociranja vojnih poligona u ruralnom okruženju Banjaluke i kompleksa kasarni u gradskom području.
Banjalučki industrijski kompleksi koji danas spadaju u kategoriju zapuštenih i neiskorišćenih prostora (brownfields), bili su planirani, projektovani i izgrađeni po vrlo visokim standardima – tehničko-tehnološkim, sanitarnim, higijenskim, funkcionalnim i oblikovnim. Međutim, nisu održavani na odgovarajući način i vremenom su postavljeni standardi opadali. Zahtevani ekološki standardi su 70-tih godina bili mnogo niži nego što je danas slučaj (u pogledu zagađenja na primer), ali su zato industrijske zone uključivale velike planirane površine zaštitnog vegetacijskog pojasa i zone rekreacije. Industrijski kompleksi koji su zahtevali posebne uslove za ispuštanje otpadnih voda, smeštani su u okviru industrijske zone uz obale reke Vrbas, nizvodno, na istok i severoistok od užeg gradskog područja. Fabrike koje nisu proizvodile takvu vrstu otpada, niti zagađenja (kao što su „Rudi Čajavec“ i „Kosmos“), bile su locirane u gradskom području, a ne u industrijskoj zoni.
Elektronska industrija „Čajavec“ pripadala je, malim delom i vojnoj industriji (pet preduzeća); ali je u potpunosti bila prihvaćena kao prava gradska fabrika – poslovni sistem sačinjen od dvadeset četiri preduzeća. U njoj su radili Banjalučani koji su stanovali u blizini ili neposrednoj okolini, odakle su uglavnom biciklima dolazili na posao, a kompleks fabrike obezbeđivao im je sve potrebne dnevne usluge. Postojala je poistovećenost sa fabrikom i vezanost zaposlenih i ostalih građana za nju. Banjaluka je bila prepoznatljiva u jugoslovenskom prostoru po svojoj elektronskoj industriji, a to je doprinosilo osećaju sigurnosti kod njenih građana. Ovaj prostor ima sopstvenu istoriju unutar istorije grada, u koju su utkane pojedinačne životne priče bivših zaposlenih i njihove grupne i kolektivne istorije.
Ovaj poseban gradski prostor sa izgrađenom fizičkom strukturom tipičnom za industrijske i poslovne sadržaje tog vremena i danas ostvaruje dominantan vizuelni efekat u odnosu na okolnu stambenu arhitekturu i njoj prateću izgrađenu strukturu, a nalazi se uz samo gradsko jezgro i najjaču tranzitnu saobraćajnicu, što dovodi do toga da se ovaj prostorni kompleks doživljava kao ‘grad u gradu’- celovit, ali ne kao odvojen i izolovan. Posedovao je sve arhetipske simbolične prostorne elemente tradicionalnog grada: nekoliko ulaznih kapija, ograde/zidove, uličnu mrežu i tipološki različite objekte i zajedničke otvorene prostore. U poslednje vreme, svakodnevno korišćenje ovih prostora od strane stanovnika, na drugačije načine nego u vreme funkcionisanja fabrike (trgovina, sport i rekreacija, zdravstvene, komunalne, projektantske i konsultantske usluge, ugostiteljstvo, zabava, visoko obrazovanje i mnogo drugih), sjedinjuje ih u polivalentno mesto društvene komunikacije, a autentičan dizajn građevina sa internacionalnim odlikama (međusobno različitog boniteta) – materijalnim i nematerijalnim svedočanstvom jedne epohe u nestajanju.
Komunikativni karakter ovog prostora prevazilazi slabosti i ograničenja koje su obeležavale njegovo trajanje u poslednje dve decenije. Zajedno sa neposrednim okruženjem, on čini poseban deo gradskog pejzaža koji poseduje akumuliranu energiju, stvaranu još od kraja 19. veka, kada je u najbližoj okolini, na mestu za koje se još uvek koristi istoimeni toponim – Paskolova ciglana, izgrađena prva ciglana u Banjaluci. Preduzetnički i proizvodni duh ovog područja koji su ga odlikovali kroz duži vremenski period urbanog razvoja Banjaluke, određuju ga kao posebno mesto u gradu, a vreme u kome je aktivno učestvovao u gradskom životu, kao neponovljivo u istoriji grada.
Sve nas to navodi na tezu da očuvanje, održavanje i reafirmacija njegovog autentičnog duha, vizuelne prepoznatljivosti i prostorne obuhvatljivosti, postaju neodložni. Raznovrsne karakteristike, vrednosti i zanemareni potencijali ovog prostora, sintetisani u prostorno jasno definisanom i jedinstvenom delu urbanog pejzaža, daju nam za pravo da ga vrednujemo kao posebnu jedinicu kulturnog pejzaža, čime bi ovo posebno mesto sa svojim identitetom, zadobilo tretman kakav zaslužuje i očuvalo integritet kao kulturni, društveni i prostorni fenomen grada. Time bi se stvorio prostor za povratak zajedničkih zanemarenih i prikrivenih vrednosti i značenja u naše okruženje.
Autor teksta je mr Dijana Simonović sa Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta (AGF) Univerziteta u Banjaluci. Objavila je monografiju Pejzažni gradovi: poređenje razvoja urbanog identiteta Banjaluke i Graca (2010), u izdanju AGF.
Dijana je održala predavanje na ovu temu u okviru radionice o urbanoj regeneraciji brownfield lokacije fabrike „Rudi Čajavec“ u Banjaluci, 10. aprila 2013. godine na AGF.
Autor fotografija je Bojana Radić, student AGF.
FACEBOOK
LINKEDIN
NEWSLETTER
CONTACT